GOSPODA

The Gentlemen

​Guy Ritchie predstavio nam se devedesetih godina prošlog stoljeća izvrsnim humornim krimićem Lopovi, ubojice i dvije nabijene puške (Lock, Stock and Two Smoking Barrels, 1998). U istom je stilu snimio Zdrpi i briši (Snatch, 2000). Bio je to sjajan početak karijere sa vraški zabavnim filmovima krcatim pamtljivim citatima. Zatim je upoznao Madonnu, oženio se i snimio očajne Valove sudbine (Swept Away, 2002). Na stare staze pokušao se vratiti Revolverom (2005), solidnim filmom, no tek je 2008. s akcijskim krimićem RocknRolla potvrdio da još ima potencijala. No, na scenu stupa Hollywood: Sherlock Holmes, Kralj Arthur, Aladin… solidno je to ali nije ono što tražimo od žestokog Britanca. S Gospodom (The Gentlemen) vratio se korijenima i osvojio publiku i kritiku. 

​Američki iseljenik Mickey Pearson (Matthew McConaughey) u Londonu je izgradio visoko profitabilno carstvo marihuane. Kad se pročuje da želi prodati svoj biznis, niz slikovitih kriminalaca pokrenut će lavinu spletki, zavjera, podmićivanja i ucjenjivanja u nadi kako će mu uspjeti preoteti njegov teritorij. Živopisne likove između ostalih tumače Charlie Hunnam, Colin Farrell, Hugh Grant, Jeremy Strong… Bilo je prigovora da Ritchie igra „ziheraški“ no ne može se poreći da na svom teritoriju savršeno funkcionira.  Hughu Grantu dodijelio je netipičnu i jednu od pamtljivijih uloga u karijeri. Michelle Dockery odlična je kao žestoka i sposobna žena McConaugheyjevog lika (Kate Beckinsale je prva dobila tu ulogu, no odustala je zbog bolesti u obitelji). Colin Farrell savršeno je odigrao Trenera i još jednom dokazao koliko je potcijenjen glumac.

​Engleska aristokracija, američki milijarderi, ljuti Rusi, kineske trijade… svi oni sočan su začin filmu prepunom obrata. Naravno, imamo i obilje psovki, seksualne reference,  brutalno nasilje, crni humor. Za nekoga možda i previše, no vrijedi se odvažiti. Scenarij je pametno napisan, prepun referenci, primjerice sjajna je ona na Shakespeareovog Mletačkog trgovca („Funtu mesa. Ni više, ni manje.“) Ritchie odaje počast i klasicima britanskog gangsterskog filma, konkretno Mackenziejevom Crnom petku za gangstere (The Long Good Friday, 1980) Gospoda su jedan od onih filmova koji višekratnim gledanjem nimalo ne gube na atraktivnosti. Klišeja naravno ima, no nema ništa loše u klišejima ako se iskoriste na pravi način. Dodajmo u miks i političku nekorektnost (nažalost rijetkost moderne kinematografije) koja ne štedi nikoga ali je izvedena gospodski, u skladu s naslovom filma. 

Kao što i priliči, Gospoda odišu šarmom i stilom. Prvoklasna muška zabava u kojoj itekako mogu uživati i žene. Čitav film je dobro razrađena psihološka igra. Glazbena podloga je vrhunska, od uvoda s Cumberland gap Davida Rawlingsa, pa sve do zatvaranja uz That's entertainment grupe The Jam. Ritchie je još uvijek drzak, stilski je malo ušminkaniji, a najbitnije od svega – zabavan je kao na početku karijere. Još uvijek u njemu ima mladenačkog elana. Svaka čast! Radi se o jednom od filmova godine koji nikako ne smijete propustiti. Iako se njegov „dodir“ osjeti i u hollywoodskim izletima, Ritchie je ipak najbolji kad se bavi britanskim gangsterskim miljeom. Svojim sljedećim projektom Cash Truck opet seli u Los Angeles, no žanrovski se ne mijenja i opet surađuje s Jasonom Stathamom. Osim tematici, redatelj je vjeran i glumcima. Čekamo da vidimo.

​
​piše: Goran  Plantak