DNEVNIK DIANE BUDISAVLJEVIĆ

Dnevnik Diane Budisavljević

Igrano-dokumentarni film Dnevnik Diane Budisavljević apsolutni je pobjednik prošlogodišnjeg Pulskog filmskog festivala. Osvojio je Zlatne arene za najbolji film, režiju, glazbu i montažu, a i nagradu publike. Po prvi put nakon 1957. godine i filma Pop Ćira i pop Spira Soje Jovanović ženska autorica osvojila je glavnu nagradu festivala. Velik uspjeh za Danu Budisavljević, svestranu filmsku radnicu u punom i najljepšem smislu te riječi. Ona je montažerka, producentica i redateljica koja je 2005. s Nenadom Puhovskim pokrenula ZagrebDox, a s Olinkom Višticom osnovala je i vodi producentsku kuću Hulahop. Bavila se i organizacijom filmskih festivala. U Puli je sa svojim dugometražnim prvijencem, „nastupila“ kao protuteža medijski razvikanom Generalu Antuna Vrdoljaka. Zasluženo, no neočekivano, David je opet pobijedio Golijata.

Hrvatski državni arhiv izdao je 2003. godine, preveden s njemačkog originala, Dnevnik Diane Budisavljević 1941.-1945. Izdanje je trenutno rasprodano, možda zbog pozitivnog odjeka filma, no u vrijeme objavljivanja nije privuklo veću pozornost (osim u stručnim krugovima). Velike su šanse da do prošle godine niste ni čuli za Dianu Budisavljević. Radi se o nepravedno zaboravljenoj povijesnoj ličnosti, o Austrijanki koja je od tragične sudbine spasila 10 tisuća srpske djece iz logora NDH tijekom Drugog svjetskog rata. Djecu je iz logora izvukla udomivši ih u katoličke obitelji. Uložila je ogroman trud, pokucala na mnoga vrata i za svoje dobročinstvo nikad nije preuzela zasluge.

 Najočitija zanimljivost filma Dnevnik Diane Budisavljević je činjenica da naslovna junakinja dijeli prezime s redateljicom Danom Budisavljević. Ipak, redateljica sa svojom junakinjom nije u bliskom srodstvu. Film je pripremala punih 10 godina. Dnevnik je poslužio kao temeljni materijal za film, no trebalo je odraditi velik istraživački posao, iskopati arhivske snimke, pozabaviti se povijesno neobrađenom i osjetljivom temom. Već 2014. snimljena su svjedočanstva preživjelih (Živko Zelenbrz, Milorad Jandrić, Nada Vlaisavljević i Zorka Janjanin). Igrani dio filma snimljen je 2017. godine. Dokumentarne scene snimljene su na autentičnim lokacijama i u lijepoj su simbiozi sa staloženo glumljenim prizorima. Često crna kronika, brutalni zločini i nepravda izazivaju najviše pažnje kod publike. Najupečatljiviji prizor u Dnevniku Diane Budisavljević ne govori o ljudskoj zlobi već o dobroti. Govornik, jedan od preživljele djece, sada u poodmakloj dobi, prisjeća se izleta u vinograd s udomiteljskom majkom. Sjeća se kako bi usput pokupili i ostalu djecu, kolača od oraha koji je majka s ljubavlju pripremila i opojnog mirisa grožda. Loša sjećanja nisu ga natjerala u plač, ali na to jedno divno potekle su suze.
​

---

Alma Prica je redateljici bila prvi izbor za naslovnu ulogu. Ona je glumica koja nije medijski eksponirana i svojom se samozatajnošću savršeno podudara s Dianom. Dani Budisavljević je kod izbora bilo važno da glumci, u svom javnom i privatnom životu, budu ljudi jasnih antifašističkih stavova. U epizodnim ulogama tako gledamo hrvatske, srpske i slovenske glumce (Igor Samobor, Krešimir Mikić, Mirjana Karanović, Luka Petrušić). Jedina zamjerka glumljenim prizorima je što ponekad djeluju suviše teatralno.

 
Zbog tematike i crno-bijele fotografije povlači se paralela sa Schindlerovom listom Stevena Spielberga. Kao projekt u razvoju Danin se film čak i zvao Dianina lista, prvenstveno zbog zvučnosti i asocijacije na cijenjeni hollywoodski hit. Ipak, Dnevnik Diane Budisavljević posve je drukčiji film. To je priča o ženi koja je iz humanosti, osjećaja građanske dužnosti, riskirala vlastitu egzistenciju da pomogne onima kojima je pomoć potrebna bez da je išta tražila zauzvrat. Naravno, nije djelovala sama, suprug primarijus Julij Budisavljević bio joj je podrška, imala je mrežu suradnika, no ona je bila inicijator te hvalevrijedne akcije. Jedina stvar koja ne ide u prilog filmu je činjenica da zbog potresne i iznimno teške tematike (prikazane su snimke djece u logoru) ovo nije djelo koje ćemo poželjeti i moći s vremena na vrijeme iznova „proživljavati“. Za Dnevnik Diane Budisavljević nitko ne može reći: „Ma, to je samo film.“ To je neugodna istina koja se mora čuti i prije svega priča o „najboljim ljudima u najgorim vremenima.“
​​

---

piše: Goran  Plantak