Bilo jednom...u Hollywoodu

Once Upon a Time ... in Hollywood

Jedan od najiščekivanijih flmova prošloga ljeta., 9. film Quentina Tarantina, sasvim se zasluženo našao na top-listama najgledanijih naslova 2019. godine. Naslov Bilo jednom u Hollywoodu svakom filmofilu priziva u sjećanje remek-djela Sergija Leonea čiji je Tarantino velik obožavatelj.  U filmovima talijanskog majstora „špagetija“ Tarantino često nalazi inspiraciju. Nekoliko puta vješto je posudio iz Leoneovih filmova glazbene teme, a zatim i samoga skladatelja Ennija Morriconea. Ovoj priči o prijateljstvu i show biznisu Tarantino, bez obzira na referencu, nije mogao nadjenuti prikladniji naslov jer zapravo se radi o jednoj lijepoj bajci i, na kraju krajeva, možda i najboljem filmu koji je popularni redatelj snimio u svojoj dosadašnjoj karijeri.

Šezdesete godine 20. stoljeća su na izmaku. Početak je kraja hollywoodskoga zlatnog doba. Pratimo glumca Ricka Daltona (Leonardo DiCaprio) i njegovog dublera Cliffa Bootha (Brad Pitt). Dvojcu hipi era unosi nemir u živote jer im je profesionalna karijera ozbiljno ugrožena. Heroji filma marginalizirani su akteri Hollywooda: B glumac i kaskader. Rick Dalton protuteža je slavnog Stevea McQueena. Obojica su počeli kao zvijezde televizijske vestern serije i kasnije odlučili okušati sreću na velikom platnu. McQueenov prijelaz na film bio je uspješan, Daltonov baš i ne. Tarantino ubacuje sjajnu scenu u kojoj Rick mentalno krade McQueenovu ulogu u Sturgesovom Velikom bijegu. Nakon nekoliko ne pretjerano uspješnih filmova Rick je spao na epizodne uloge u serijama. Nema mu druge nego prihvatiti priliku da snima štancerske žanrovske uratke u Italiji.  Tu je priliku iskoristio i Tarantino za posvetu još jednom kultnom Sergiju, onome prezimena Corbucci. Zapravo, čitav film je oda „tvornici snova“ i njezinim malim, no itekako značajnim igračima.

Iako eksplicitnog nasilja ima, Bilo jednom u Hollywoodu po redateljevom standardu sadrži vrlo malo brutalnih prizora. Tarantino se ipak nije odrekao svojih zaštitnih znakova i lijepo ih je raštrkao duž 161 minutu filma tako da, bez obzira na sporiji tempo, pozornost gledatelja ne jenjava. Ubacio je reklamu za Red Apple cigarete, uloge hipi djevojaka dodijelio je kćerima slavnih hollywoodskih roditelja, naveo nas da se zapitamo je li kaskader Cliff, iskren i odan prijatelj što zorno ilustrira njegov odnos spram Ricka i potupak na Spahnovom ranču, zaista sposoban ubiti svoju ženu… Stari lisac dao nam je dovoljno materijala da svakim ponovnim gledanjem uočimo neki novi detalj. Pamtljive epizodne uloge dodijelio je glumačkim legendama (Al Pacino, Kurt Russell, Bruce Dern ), ali i manje im razvikanim kolegama (Luke Perry, Timothy Olyphant, Dakota Fanning). Razlike u kvaliteti izvedbe nema. U Tarantinovom svijetu Pacino i Luke Perry jednako vrijede. Lijepo da je tako.

Osvrnuti se na Tarantinove filmove i ne spomenuti soundtrack bio bi grijeh. Koliko god često poželite ponoviti njegove filmove, još ćete češće željeti poslušati kompilaciju pjesama koje ih savršeno dopunjavaju. Simon & Garfunkel, Aretha Franklin, Deep Purple, Paul Revere & The Raiders, Otis Redding, The Rolling Stones, The Mamas & The Papas, Neil Diamond… Tarantino im je svima pronašao pravo mjesto u svojoj priči. Pokušajte zamisliti savršeniju pjesmu od Hush kao podlogu noćnoj vožnji Sharon Tate i Romana Polanskog u kabrioletu na hollywoodsku zabavu. Teško, zar ne?

Bilo je i prigovora na najnovije Tarantinovo ostvarenje. Uglavnom neutemeljenih. Primjerice, ima onih kojima je jako zasmetao prikaz legendarnog Brucea Leea. Bilo je tvrdnji da redatelj/scenarist omalovažava kultnu ličnost. Tarantinu možete uputiti kritiku koja drži vodu, ali čovjek apsolutno poštuje i obožava kultne ličnosti kinematografije i to mu nitko ne može osporiti. Bruce Lee bio je veliki hvalisavac, to je činjenica. Iako je svojedobno na filmu porazio velikog Chucka Norrisa, to ne znači da u nekom drugom filmu Brucea Leeja ne može poraziti sposobni dubler. Od dijela krvožedne publike film je željno iščekivan zbog rekonstrukcije kobne noći 9. kolovoza 1969, noći kad su članovi obitelji Manson ubili Sharon Tate. Tu ekipu redatelj nije zadovoljio. Tate je u filmu prikazana u najvitalnijim, sretnijim i profesionalno najuspješnijim trenutcima svoga života i time nam je pružen svjež pogled na osobu koju javnost doživljava prvenstveno kao žrtvu brutalnog ubojstva. Debra Tate oduševljena je načinom na koji su Tarantino i Margot Robbie portretirali njezinu sestru. I zaista, način na koji se pristupilo liku mlade glumice jedan je od vrhunaca filma. Redatelj uspješno demistificira Charlesa Mansona i ubojiti mu kult i na divan način humanizira Sharon Tate.
 
Da se radi o posljednjem Tarantinovom filmu, bio bi ovo divan oproštaj od sedme umjetnosti. Film sa savršenim završetkom, kulminacija jedne lijepe karijere. S Bilo jednom u Hollywoodu dobili smo zrelijeg, suzdržanijeg i odgovornijeg Tarantina. Te vrline dio redateljevih obožavatelja još nije stekao pa samim time ne mogu posve cijeniti i prihvatiti očit napredak. Ovo je film koji se smije zlu u lice i daje nam sretan završetak. Onakav kakav nam je trebao jer ovih drugih ionako imamo previše.

piše: Goran  Plantak