Joker

Joker

---

Joker je pokupio Zlatnog lava u Veneciji za najbolji film, a tumač naslovne uloge, Joaquin Phoenix, Oscara i Zlatni globus. Uz to, zaradio je više od milijardu dolara na svjetskim kino blagajnama. Pravi pravcati hit! Redatelj Todd Phillips i 2009. snimio je velik hit – komediju Mamurluk. Uspješnica tog kalibra naprosto je zahtijevala brzinsko „štancanje“ još dvaju nastavaka. Nova filmska priča o najpoznatijem Batmanovu neprijatelju zamišljena je kao samostalan film nevezan za trenutno superpopularne superherojske „univerzume“ tj. Joker nije sastavni dio ostalih DC stripovskih adaptacija. Ipak, nastavak je već u planu. Nadajmo se da će ispasti bolje od Phillipsovih Mamurluka 2 i 3.

U Gothamu, gradu smeća, nemira i super štakora, komičar Arthur Fleck živi sa svojom majkom u teškom siromaštvu. U najboljem slučaju društvo ga ignorira, u najgorem maltretira. Kao što sam kaže: „Nisam bio sretan nijedne minute cijelog svog života.“ Zbog krize i mjera štednje uskraćena mu je psihološka pomoć i lijekovi te sve češće boravi u svom svijetu fantazija. Postupno postaje nasilan i na scenu stupa njegov alter-ego, Joker. Prikaz mentalnog stanja antijunaka zasigurno je najveći adut filma. Phoenixova interpretacija je besprijekorna. Očito je da se posve unio u ulogu. Značajno je smršavio i navodno je znao odšetati usred snimanja scene bez objašnjenja ako bi mu tako došlo. Kada je Robert De Niro bio na setu, ponašao se profesionalno, valjda iz poštovanja prema starijem kolegi. Pretpostavljam da nije uvijek zabavno raditi s takvim glumcem, no muka se isplatila. Phoenix jednostavno mora nositi film i u tome je uspio.

Dosta je prašine podigla usporedba Jokera s dvama filmovima Martina Scorsesea, klasikom Taksist i crnom komedijom Kralj komedije. Ironično, 2017. je najavljeno da će Scorsese producirati Jokera, no slavni je redatelj napustio projekt i posvetio se Irishmanu. Phillips vješto kopira Scorseseov stil, čak ponekad uspjeva uhvatiti duh njegovih filmova, no nedostaje mu ono ključno: ljudskost. Za razliku od Scorseseovih antijunaka nemoguće je suosjećati s psihopatskim ubojicom Jokerom. Iz Kralja komedije lijepo je posuđena ideja da mediji istovremeno ugnjetavaju i idealiziraju autsajdere. Uključivanje slavnog Franka Sinatre u soundtrack također miriše na Scorsesea koji je poznat po korištenju skladbi zvučnih glazbenih imena poput, recimo, The Rolling Stonesa.

Zbog eksplicitnog prizora nasilja i publike koja navija za ubojicu bilo je kritičara koji su film žigosali društveno neodgovornim. Zanimljiv je socijalni aspekt filma. Siromašni protiv bogatih. Thomas Wayne, Batmanov otac, zauzima se za „fine“ mladiće, svoje zaposlenike, zapravo nasilnike koji vrebaju slabije. S druge strane, bezobzirno zanemaruje „krik u pomoć“ sina svoje bivše zaposlenice. TV voditelj Murray Franklin (Robert De Niro) isto tako eksploatira mentalno oboljelu osobu radi veće gledanosti. Joker neplanirano postaje simbol otpora potlačenih i očito je da uživa u svojoj novoj ulozi. On je zlostavljano dijete koje se pretvara u predatora. Čovjek koji nije sposoban voditi „normalan“ život iako to jako želi, što se iščitava iz njegovih fantazija o svijetu u kojem ima djevojku i očinsku figuru. Žanrovski Jokera bismo mogli svrstati i u horor o mentalnoj bolesti i opasnoj rulji koja nestabilne, poremećene osobe, uzima za uzore.

Sinatrina pjesma That's Life, koju čujemo nekoliko puta, a na kraju ju i pjeva antijunak filma, govori o čovjeku kojeg život ne mazi, no on se ipak uvijek snađe i nikad ne odustaje. Joker nije priča o iskupljenju, pobjedi autsajdera, već postupnom gubitku ljudskosti. Prikaz psihološke propasti zlostavljanog i zanemarivanog čovjeka odrađen je „školski“, kvalitetno, ali sterilno i već viđeno. Redatelj je najslabija karika filma. Ako ništa drugo, barem je prepisivao od majstora. Nije remek-djelo kakvim ga mnogi predstavljaju, no Joker je sasvim solidan film koji vrijedi pogledati. U moru stripovskih adaptacija odskače kao jedan od rijetkih koji je zadržao ozbiljnost, a da pritom nije skliznuo u parodiju.

---

piše: Goran  Plantak