projekcije @kino Gaj
|
Festival Varaždinske barokne večeri najznačajnija je glazbeno-scenska priredba središnje Hrvatske, osnovana 1971., a danas je kao specijalizirani festival rane glazbe jedan od najeminentnijih festivala te vrste u svijetu. Festival je pod stalnim pokroviteljstvom predsjednika Republike Hrvatske, a Ministarstvo kulture RH dodijelilo mu je nacionalni značaj prije 20 godina. Unatrag nekoliko godina festival svake godine ima zemlju partnera. Do sada su zemlje partneri bili Njemačka, Češka, Poljska, Slovačka, Izrael, Austrija, Ruska Federacija, Italija, Francuska, Španjolska Mađarska i Japan, a ove će godine to biti Švedska.
U kinu Gaj besplatno pogledajte 2 filma jednog od najznačajnijih švedskih (i svjetskih) redatelja svih vremena Ingmara Bergmana. |
|
|
petak, 27. rujna u 19 sati
SEDMI PEČAT
(Det sjunde inseglet, 1957.)
ULOGE: Max von Sydow (Antonius Block), Bengt Ekerot, Gunnar Björnstrand (Jöns), Nils Poppe (Jof), Bibi Andersson (Mia)
REŽIJA: Ingmar Bergman I TRAJANJE: 96 minuta
Sadržaj:
U Švedsku kojom hara kuga sredinom 12. stoljeća nakon desetogodišnjeg sudjelovanja u križarskom pohodu vraćaju se vitez Antonius Block i njegov štitonoša Jöns. Jednog dana, dok Jöns izmoren leži na plaži, Antonius će shvatiti da je Smrt došla po njega. Želeći dobiti na vremenu i živ se vratiti kući, Antonius predloži Smrti da odigraju partiju šaha, ulog u kojoj je s jedne strane njegov život, a s druge odgovori na egzistencijalna pitanja koja ga muče, a koje će mu Smrt dati u slučaju njegove pobjede. Tijekom sljedećih nekoliko dana, dok sa Smrću bude igrao šah, Antonius će s njom putovati zemljom te pokušavati dokučiti postojanje Boga i smisao vlastitog života. Kao čovjek uzdrmane vjere, koju dodatno potkopavaju zbivanja u okolini i Jönsov cinizam, Antonius će shvatiti svu ispraznost ljudskog života te poželjeti prije smrti učiniti jedno plemenito i nesebično djelo.
Godine 1957. na festivalu u Cannesu ovjenčana Posebnom nagradom žirija, koju je podijelila s ratnom dramom Kanal Andrzeja Wajde, antologijska fantastična egzistencijalna drama Ingmara Bergmana adaptacija je njegove vlastite drame koju je sam pretočio u scenarij. Za realizaciju filma čiji je naslov preuzet iz Apokalipse ili Otkrivenja, posljednje knjige Biblije i Novog zavjeta koja se tijekom filma višekratno citira, Bergman je nadahnuće pronašao u fresci koja prikazuje čovjeka koji sa smrću igra šah, a koju je vidio u srednjovjekovnoj crkvi nedaleko Stockholma. Premda prikaz srednjovjekovne Švedske nije posve vjerodostojan, jer flagelanti nikad nisu postojali u redateljevoj domovini, a i egzistencijalna pitanja koja muče protagonista nisu uobičajena za filozofiju srednjeg vijeka, riječ je o u svakom pogledu iznimnom ostvarenju u kojem se Bergman pozabavio čovjekovim strahom od smrti i od načina umiranja. Štoviše, i sam je priznao da mu je rad na ovom filmu, koncipiranom kao niz kontrasta, od života i smrti odnosno svjetla i tame, preko muške agresivnosti i ženske pasivnosti te mladosti i starosti do hedonizma i asketizma te tolerancije i fanatizma, pomogao da prevlada vlastiti strah od smrti i umiranja. Maestralno režirano djelo dojmljivo je vizualno estetizirano, duhovnost je ostvarena i na simboličkoj razini i u fascinantnim apokaliptičnim vizijama, a cjelina sjajnog ritma impresivno je dramaturški uobličena.
SEDMI PEČAT
(Det sjunde inseglet, 1957.)
ULOGE: Max von Sydow (Antonius Block), Bengt Ekerot, Gunnar Björnstrand (Jöns), Nils Poppe (Jof), Bibi Andersson (Mia)
REŽIJA: Ingmar Bergman I TRAJANJE: 96 minuta
Sadržaj:
U Švedsku kojom hara kuga sredinom 12. stoljeća nakon desetogodišnjeg sudjelovanja u križarskom pohodu vraćaju se vitez Antonius Block i njegov štitonoša Jöns. Jednog dana, dok Jöns izmoren leži na plaži, Antonius će shvatiti da je Smrt došla po njega. Želeći dobiti na vremenu i živ se vratiti kući, Antonius predloži Smrti da odigraju partiju šaha, ulog u kojoj je s jedne strane njegov život, a s druge odgovori na egzistencijalna pitanja koja ga muče, a koje će mu Smrt dati u slučaju njegove pobjede. Tijekom sljedećih nekoliko dana, dok sa Smrću bude igrao šah, Antonius će s njom putovati zemljom te pokušavati dokučiti postojanje Boga i smisao vlastitog života. Kao čovjek uzdrmane vjere, koju dodatno potkopavaju zbivanja u okolini i Jönsov cinizam, Antonius će shvatiti svu ispraznost ljudskog života te poželjeti prije smrti učiniti jedno plemenito i nesebično djelo.
Godine 1957. na festivalu u Cannesu ovjenčana Posebnom nagradom žirija, koju je podijelila s ratnom dramom Kanal Andrzeja Wajde, antologijska fantastična egzistencijalna drama Ingmara Bergmana adaptacija je njegove vlastite drame koju je sam pretočio u scenarij. Za realizaciju filma čiji je naslov preuzet iz Apokalipse ili Otkrivenja, posljednje knjige Biblije i Novog zavjeta koja se tijekom filma višekratno citira, Bergman je nadahnuće pronašao u fresci koja prikazuje čovjeka koji sa smrću igra šah, a koju je vidio u srednjovjekovnoj crkvi nedaleko Stockholma. Premda prikaz srednjovjekovne Švedske nije posve vjerodostojan, jer flagelanti nikad nisu postojali u redateljevoj domovini, a i egzistencijalna pitanja koja muče protagonista nisu uobičajena za filozofiju srednjeg vijeka, riječ je o u svakom pogledu iznimnom ostvarenju u kojem se Bergman pozabavio čovjekovim strahom od smrti i od načina umiranja. Štoviše, i sam je priznao da mu je rad na ovom filmu, koncipiranom kao niz kontrasta, od života i smrti odnosno svjetla i tame, preko muške agresivnosti i ženske pasivnosti te mladosti i starosti do hedonizma i asketizma te tolerancije i fanatizma, pomogao da prevlada vlastiti strah od smrti i umiranja. Maestralno režirano djelo dojmljivo je vizualno estetizirano, duhovnost je ostvarena i na simboličkoj razini i u fascinantnim apokaliptičnim vizijama, a cjelina sjajnog ritma impresivno je dramaturški uobličena.
subota, 28. rujna u 19 sati
JESENJA SONATA
(Hostsonaten, 1978.)
ULOGE: Ingrid Bergman (Charlotte Andergast), Liv Ullmann (Eva), Lena Nyman (Helena), Halvar Björk (Viktor), Marianne Aminoff
REŽIJA: Ingmar Bergman I TRAJANJE: 99 minuta
Sadržaj: Sredovječna Eva naizgled je zadovoljna žena i supruga pastora Viktora s kojim živi u jednom norveškom selu. Nakon što se dugih sedam godina nije vidjela s majkom, glasovitom pijanisticom Charlotte koja nastupa diljem svijeta, Eva ju pozove u posjet, nadajući se pomirenju nakon brojnih nesporazuma i sukoba. No u Evi se praktički čitavog života skupljao bijes prema majci, bijes koji će unatoč prividnoj pomirljivosti eruptirati ubrzo nakon Charlotteina dolaska, te će ona majku optužiti da je i nju i njezinu sestru Helenu iz karijernih i egoističnih razloga napustila te se posvetila građenju karijere, kćeri ostavljajući bez majčinske ljubavi i pažnje. Dok kćeri opet pokušavaju pridobiti majčinu pažnju, u nadi da bi se odavno narušeni odnosi mogli obnoviti, susret s majkom probudit će niz starih zamjeranja i neizgovorenih optužbi te razotkriti brojne traume koje razdiru čitavu obitelj.
Godine 1979. nominirana za Oscara u kategorijama najboljeg izvornog scenarija i glavne ženske uloge (Ingrid Bergman), te iste godine ovjenčana Zlatnim globusom za najbolji film s neengleskog govornog područja, impresivna psihološka egzistencijalna drama Ingmara Bergmana film je u kojem je trostruka oskarovka Ingrid Bergman (Plinsko svjetlo, Začaran, Ozloglašena) ostvarila svoju posljednju ulogu. Djelo u kojem se Ingmar Bergman još jednom potvrdio kao majstor portretiranja kompleksnih i nepovratno zamršenih međuljudskih i obiteljskih odnosa, sam je autor naknadno pretočio u dramski tekst koji se s velikim uspjehom i danas izvodi na pozornicama diljem svijeta. Riječ je o tipičnoj bergmanovskoj intimnoj drami u kojoj se redatelj, s osloncem na tzv. ´nordijski blues´, pozabavio Strindbergovim temama i motivima, kreirajući u dobroj mjeri strindbergovski složeno i intrigantno dramsko tkivo. Dok njegovi likovi preispituju nekad davno donesene odluke, Bergman ne postavlja pitanje jesu li one dobre ili loše, nego jesu li ljudi sposobni živjeti s posljedicama tih odluka, kao i to kakve posljedice pojedinčev odabir vlastite slobode i slijeđenje vlastita puta ostavlja na drugim ljudima, osobito onima najbližima.
JESENJA SONATA
(Hostsonaten, 1978.)
ULOGE: Ingrid Bergman (Charlotte Andergast), Liv Ullmann (Eva), Lena Nyman (Helena), Halvar Björk (Viktor), Marianne Aminoff
REŽIJA: Ingmar Bergman I TRAJANJE: 99 minuta
Sadržaj: Sredovječna Eva naizgled je zadovoljna žena i supruga pastora Viktora s kojim živi u jednom norveškom selu. Nakon što se dugih sedam godina nije vidjela s majkom, glasovitom pijanisticom Charlotte koja nastupa diljem svijeta, Eva ju pozove u posjet, nadajući se pomirenju nakon brojnih nesporazuma i sukoba. No u Evi se praktički čitavog života skupljao bijes prema majci, bijes koji će unatoč prividnoj pomirljivosti eruptirati ubrzo nakon Charlotteina dolaska, te će ona majku optužiti da je i nju i njezinu sestru Helenu iz karijernih i egoističnih razloga napustila te se posvetila građenju karijere, kćeri ostavljajući bez majčinske ljubavi i pažnje. Dok kćeri opet pokušavaju pridobiti majčinu pažnju, u nadi da bi se odavno narušeni odnosi mogli obnoviti, susret s majkom probudit će niz starih zamjeranja i neizgovorenih optužbi te razotkriti brojne traume koje razdiru čitavu obitelj.
Godine 1979. nominirana za Oscara u kategorijama najboljeg izvornog scenarija i glavne ženske uloge (Ingrid Bergman), te iste godine ovjenčana Zlatnim globusom za najbolji film s neengleskog govornog područja, impresivna psihološka egzistencijalna drama Ingmara Bergmana film je u kojem je trostruka oskarovka Ingrid Bergman (Plinsko svjetlo, Začaran, Ozloglašena) ostvarila svoju posljednju ulogu. Djelo u kojem se Ingmar Bergman još jednom potvrdio kao majstor portretiranja kompleksnih i nepovratno zamršenih međuljudskih i obiteljskih odnosa, sam je autor naknadno pretočio u dramski tekst koji se s velikim uspjehom i danas izvodi na pozornicama diljem svijeta. Riječ je o tipičnoj bergmanovskoj intimnoj drami u kojoj se redatelj, s osloncem na tzv. ´nordijski blues´, pozabavio Strindbergovim temama i motivima, kreirajući u dobroj mjeri strindbergovski složeno i intrigantno dramsko tkivo. Dok njegovi likovi preispituju nekad davno donesene odluke, Bergman ne postavlja pitanje jesu li one dobre ili loše, nego jesu li ljudi sposobni živjeti s posljedicama tih odluka, kao i to kakve posljedice pojedinčev odabir vlastite slobode i slijeđenje vlastita puta ostavlja na drugim ljudima, osobito onima najbližima.